G R L I C A

Sve znaš....

Srce
Možda ti nisi uvijek najbolja,
Možda si neke bitke gubila,
Al nikad nećeš moć' izgubiti
Srce što nosim ja u grudima
I kad si tužna, I kad te boli
Još tebe moje srce voli,
I kad je poraz, I kad je šteta,
Ti za me još si prvak svijeta

Ponekad je potreban pravi film, scena, pjesma.... I grč prestaje. Baš se iznenadim kad postane bolje. Onak, samo od sebe. Valjda već i grču postane muka. A ponekad nema pomoći.
Živim za ove prve trenutke. Kod ovih drugih želim da me nema.

Treba mi netko. Ne da viče na mene! Na mene se ne viče. Nego da mi opali šamarčinu jednu, onakvu poštenu. Zakaj? Zato jer nekad scene iz filmova ne pomažu. Zato jer sam nezadovoljni kreten koji se žali. Uvijek na nekaj. Prokleti čovječuljak nebitan u ovom svemiru. To sam ja. Uvijek mi nekaj smeta. Nikad po volji. E, jedna pravovremena šamarčina od prave osobe bi pomogla. Drage osobe. Da si barem tu! Da me tučeš kad treba.... Da mi budeš lijek.

Nezadovoljan? Pogledaj oko sebe! Idiote! Pogledaj u sebe! Izdigni se iz svojeg tijela! Ajmo malo ptičje perspektive! I pogledaj! Progledaj!!!! Proklet bio!

Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, već izvuku najbolje od svega. Upadnete li u vrtlog stresa i nezadovoljstva, izvucite priču o šalicama. Živite jednostavno. Govorite ljubazno. Volite velikodušno.

Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. "Čini mi se da vam treba šalica dobre kave", rekao je i povukao se u kuhinju.

Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih... Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane...

"Poslužite se."

Mjerkanje tuđe šalice

Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: "Lijepe i skupocjene začas su planule." Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Nastavio je: "Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa.."

"A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom… A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice."

"Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu... - poput šalice. Alati za držati život. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo."

"Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno."

Prijatelju.. Kad bi samo znao. Sjećaš se ovoga? Kad smo bili klinci, zaljubljeni u "ljubavi svog života"....

Kad bi samo znao kakve misli mene muče. Prije deset godina rekli bi si sve, izjadao bih ti se, tražio savjet, potporu.

Sad smo se udaljili. Ne doslovno, u nekim smo stvarima bliži nego ikad, ali.. Nema više one srednjoškolske iskrenosti kao kad smo se tražili. Postali smo muškarci. Vau. Uvjereni da smo se našli. Više se ne govori o osjećajima. O tome što da napravimo da ih fasciniramo. Kao da ne znaš kakav sam. Delicate flower. Nema potrebe za ponosom kad se tak dobro poznajemo.

Fali mi to. Fali mi da kažeš da li da odem ili ostanem. Da me podupireš. Da poslušaš. Da budeš tu. Jer ovako sam sam. Pred teškom odlukom. Koja nije samo moja. Tješim se da sam do sad donosio dobre odluke i da ne ću pogriješiti.

I da do sad u životu nisam poražen. Nisam uvijek pobjedio, istina, ali do sada nisam izgubio. Ako me razumiješ. Ma što drugi mislili.

Puknut ću. Toliko je želje u meni da ću puknuti. Kako da se čovjek ponaša na pragu ostvarenja snova? Učili su nas da slijedimo snove, ali nisu rekli što kad ih doživimo. Kako se tada ponašati.... Zar nisu snovi nešto neostvarivo? Nešto nedostižno? Kako biti zadovoljan kad su nas učili da nikad ne budemo zadovoljni?

Ne sjećam se ovakvog stanja. Nema apetita, žmarci u želucu, misli neskladno lete, a ne znam što raditi. Sve se bojim da je ovo situacija kad se nema što znati ili ne znati. Treba pokušati. Napraviti nešto. Najgore bi bilo napraviti ništa.... I najbolnije. Jer zaboraviti.... Hm. Ako nisam do sada uspio.... Niti ne ću.

Do sada je vrijeme radilo za mene. Nema razloga da sumnjam. Ako je suđeno....

frende, mislim na tebe. nemoj mislit da sam zaboravio.

to ti je prokletstvo nas ljudi koji mislimo da je život vječan i zanemarujemo najbitnije stvari.

instalirao sam skype na službeni komp samo zbog tebe

pa kad naletimo jedan na drugoga.

jer u Kini baš i nije sati koliko i ovdje....

zai djen

Upravo radim grijeh.

Sa nečim što je sada IN i sa nečim što će uvijek biti IN.



See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side.
I wait for you.
Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait 4 you

With or without you
With or without you.

Through the storm, we reach the shore
You gave it all but I want more
And I'm waiting for you

With or without you
With or without you.
I can't live with or without you.

And you give yourself away

My hands are tied, my body bruised
She got me with nothing to win
And nothing else to lose.

And you give yourself away





Ova moja avantura od godinu i pol.... Ne ponovila se!

Darko sent you a message.

Subject: JADNICE

"I eto pa mudruj nemas preceg posla probaj nekako da napakostis kako ikako znas
vremena imas pa mudruj ne bojim te se vec ako ti se ja natovarim na kosti jadna ti
pored tih svih svoji jada sto imas neces znat sta te snaslo a znas da sam pametniji i
da cu ti vratit puno zesce a sta god radila nemozes me zajebat nikako.Ja tvom nikom
nisam nista slao nit mi pada napamet da se igram djeciji igara a ti eto napravi prvi
potez e onda cekaj sta ce te snaci.Idi trazi posao pizda ti materina jadna i
glupava"

Evo, stigne meni ovakav mail sa profila Darko Grlica. To me ne brine. Ono kaj me brine je da bi takav mail (ili bilo kakav) mogao stići nekim drugim ljudima, a da ja to nisam napisao. Danas se tako lako predstavljati kao netko drugi, ukrasti identitet i raditi sranja, a da te nitko ne vidi. Moguće je postati mail, a da se krivotvori pošiljatelj, a moguće je vjerojatno i sa SMS-om.

Ovo je možda spačka mog najboljeg prijatelja, ali sam se zamislio....

Ponovit ću još jednom. I'm tired of using technology....

Ako ne čujete iz mojih ustiju ne vjerujte da sam rekao! Nisam čovjek koji se boji reći da bih se skrivao iza slova. Nekad je lakše slovima, ali to je druga priča.... Nema govora o strahu.

Kao što nisam Klokan tako nisam ni ovaj Darko Grlica na Facebooku koji zaobilazim u širokom luku makar dobivam pozivnice od "željenih prijatelja" svaki dan.

Ovo što ovdje pročitate to sam ja napisao.... I tome možete vjerovati. Nigdje drugdje nemam želje ni inspiracije ostavljati trag.

Jel to teško za povjerovati?

Ferovac (bivši) jesam, ali nikad pravi. Da jesam znao bih nešto o struci, računalima.... O bilo čemu.

Ovako ne znam ništa ni o čemu! I svejedno nikad nisam pravi.

Umoran od ekrana.

Pa tako te ne mogu ni dodirnuti, ni poljubiti, ni gledati crte tvojeg lica i reakcije.
A želim!
Ne mogu čuti tvoj glas. A želim!
Ne mogu vidjeti niti oči niti usne. A želim!
Ne mogu te primiti za struk. A želim!
Držati ruku na trbuhu. Ne mogu.

"Trebam te ispred sebe, trebam te na sebi...."

Jel to tako teško za povjerovati?

U petak u Roku koncert.

Možda se vidimo....

Ako odlučim ići.

Ili ako vi odlučite ići.

Proljeće je, a u meni nije nemir. Baš suprotno.

Da ne pogledavam van pomislio bih drugačije….

Da ne gledam u sebe pomislio bih da to nisam ja….

Da ne vidim tako dobro pomislio bih da živim tuđi život….

Da je stvarnost negdje drugdje….

Sreća moja da sam trijezan. Tada se uglavnom ne zajebem. I tada uglavnom vidim istinu. Tako da znam da je ovo sranje od života moje sranje. I da klimam s onim što imam. I da nema predaje! Pa nisam došao ovdje da se predajem. Ja sam Grlica, a ne Kukavica.

Do sljedećeg puta kad budem tužan, bezizlazno bezvoljan, nesnošljiv, kukavica, whatever. Do sljedećeg puta kad budem ponovo ja.

Istina je. Suzdržavam se. Uhvati me i dođe mi da ti pošaljem riječi dvije. Ne one dvije!

“Uđi slobodno“, premda nije moj stil, ali eto…. Samo te dvije riječi. I znam da bi razumjela. Ti uvijek razumiješ, samo se nekad pretvaraš da nije tako.

Vidi da li dišem….

Dobro da razum prevlada, ne bi imalo smisla da opet posustanem. Sve ti je jasno. Uvijek je tako bilo. Ne znam zašto sam pomislio da će biti lako.
I razumijem zašto mi ne olakšavaš, samo se nekad pretvaram da nije tako. Razumijem ja puno toga i svakog sam dana pametniji. Baš kao i ti. Da nije tako bilo bi žalosno. Ne mogu protiv sebe i ne zaslužuješ me takvog. I to nam je jasno. Zašto je onda sve tako sjebano ako nam je sve jasno i sve znamo? Eh, da znam odgovore ne bih bio ovdje. Sigurno.

Svakog dana se sve manje bojim…. I sve se manje lažno nadam. Postalo mi je jasno što mogu, a što ne. Čovjek koji je svjestan da postoji granica može daleko dogurati ako ga ta granica ne sputava.

Možda sam ja tvoja granica, a ti moja.

Ali ništa više od toga. Da ne bi bilo zabune. Nema prijateljstva. To potraži na drugim mjestima. Nije da nemaš opcija, mnogi bi bili počašćeni da su djelić tvojeg života. Ne i ja!

Barem ne u tom smislu. Ja sam htio biti nešto veći dio tebe. Ostalo mi nije prihvatljivo. Takav sam. Ali smo cool.

Ne ću te zaboraviti. To nije tako jednostavno! Ali ne ću ni misliti na tebe. Ne ću te ni spominjati. Dobro, možda malo, ponekad.

Uz pjesmu stara. Uvijek uz pjesmu....

Pusa.

Luv D.

Smisao života. Ako je prava. Stvarno vjerujem u to.

Ako nije, onda je teret. Daj Bože da na vrijeme saznam i da se ne koprcam previše.

Želim vam sretno Valentinovo.. U ime ljubavi.

Ne nasjedajte na ignoriranje ljubavi. Niti na one smiješne koji kažu da je ljubav svakog dana. Pa naravno da je. Na one koji govore da je Valentinovo klišej. Pa naravno da je. Ali jednako je tako i klišej to govoriti. Danas kad ljudi samo govore, a u stvari samo prešućuju. U stvari ne kažu ništa.

Nikad ne ignoriraj ljubav! Ne ponašaj se kao da je ima previše. Nema. Nema je dovoljno.

Ne samo na dan ljubavi. Svakog dana cu te voljeti.... Kad te pronađem. Uvijek i zauvijek.

Ali nemam vremena. Ako nekog zanima, radit ću i raditi. I na sebi i na poslu. Uz pjesmu. Uvijek uz pjesmu....

Oni koji trebaju znati, znaju. Tako je najbolje. Ohladio sam se i jutro je pametnije od večeri, a i tjedan dana je pametnije od sljedećeg dana.

Puno sam toga htio napisati. I napisao sam, ali bez objave. Tako je najbolje. Nije ni vrijeme ni mjesto. Doći će i vrijeme i mjesto. Moje vrijeme dolazi.... Potrudit ću se da tako bude.

Kriv sam. Za sve! I neka na tome ostane. Bez velikih riječi.

Tako je najbolje.

Ajaj, dok vrisnem "Hrvatska" sa tribine!!

Sa svojim frendovima

Ne mogu si pomoći. Već sam se pomirio s tim da pomoći za mene nema. Ali stvarno.
Pusa

Better In Time

Da bar don Kaćunko izmoli koju za mene prije spavanja.

Bez toga ne ću moći dalje. Jednostavno nema smisla.

Ovo je lijep dio godine i mislim da ću preživjeti i bez molitve nešeg Anđelka.

Lijepo je biti student. Uvijek sam bio doma bez obaveza u ove dane. Planirao vrijeme od Božića do Nove. Od Nove do Tri kralja.... Uživao.

Uživam i sad. Radi se, ali nije napeto. Svako malo neki neradni dan. A slljedeće godine? Ah.... Sjećat ću se ovih trenutaka.

Kažu da svako vrijeme nosi svoje. Bitno je da uživaš u kojoj god fazi da se nalaziš. I to kažu.

Ova godina je bila odlična. Nije mi trebao vremenski odmak da to vidim. Pisat ću o tome.

Pusa od mene.

Ovo sam stari ja. Nikako novi! Stari. Ali bolji.

Za ovo mjesto ti ne ćeš saznati. Oooo ne! Ne ponavljam takve pogreške. I ovu stranu mene ne ću ti otkriti. Barem ne još.

Ni one riječi ne će više tako lako sa mojih usana. Oooo ne! Ne ponavljam takve pogreške.

Ostalo ćemo vidjeti.

Da li mogu preplivati taj Ocean? Da li je došlo i moje vrijeme?

Ili ću napraviti neku novu pogrešku....

Jebeš državu u kojoj za lopova ne smiješ reći da je lopov....

Dođite i po mene bando lopovska!!

Moj prvi radni dan baš na tvoj rođendan. Tako ću se sigurno sjećati.

Volim te brate koji mi nisi krvni brat. Puno se toga događa ovaj tjedan. Ona naša se udaje....

Znam da joj oba dvojica želimo sreću. Ah, to naše djetinstvo.... Ah, to vaše djetinstvo.

Neka. Volim svega par ljudi na ovome svijetu. Vas dvoje ste među njima i to ništa ne može promijeniti. I nikad ne će! Nikad.

Samo moramo paziti kaj govorimo dok se napijemo. I ti. I ja. Da nam žalimo kasnije.

Uz tebe sam. Uvijek bio i bit ću. U tebe ne sumnjam. I tu si među posebnima.

Volim te.

Još samo malo.



Jedva čekam da kažem nek te odnese zora bijela od mene! Za sada to znam samo napisati. Moram naučiti i govoriti. Mnogo toga sam uspio i naučio pa znam da ću i to. Ne znam samo zašto toliko traje. Ali kad to jednom izgovorim nema natrag. Ne ću ni pogledati, ni pomisliti, nikada više. Dok dignem ruke gotovo je. Već se događalo, dogodit će se opet.

Di je sada golica? Ni rođendan mi ne može čestitati. Da li ju uopće zanima kako sam? Zar se na to svede? Vidiš, mene zanima kako je ona. I pojeo bih tiramisu s njom. I popričali bi. I ne bi nam osmjeh silazio s lica. I rastali bi se. I ne bih ništa zabranjeno pomislio. Znam. Al jebi ga.

Koliko nam ljudi ostaje u životu za druženje? Pogledajte svoje roditelje. S kim se druže? Ostaje ih svega par. Sve ostalo je ko da nije. Onda? Nema smisla razbijati glavu oko gluposti. Držati ljude oko sebe ako vidiš da ne ide.

Svi mi prolazimo kroz iste stvari samo je razlika u tome kako ih doživljavamo.... one love one life

Nadam se da ću 27. prosinca i ja nešto slično napisati. Poznavajući sebe više će vrijediti ako ne napišem ništa. Tek će to znaćiti da ne osjećam ništa. Gle na što čovjek dođe! Želim osjećati ništa.

Jedan dan radim budalu od sebe u Aršanju. Scene ko neko malo dijete, zaljubljeno, blesavo, rasplakano, ko da mi je netko uzeo igračku.
Drugi dan pričam s "velikima" u Hoto tornju.

Našao sam posao. Da budem precizniji oni su našli mene. Postajem dio mašinerije roza telekoma. Ukratko, dobio sam ponudu koja se ne odbija i toe to. Počinjem brzo. Za deset dana.

Da li ću se uozbiljiti? Ne. Mislim da sam već dovoljno ozbiljan. Takav sam kakav jesam pa kome se sviđa dobro, a kome ne.... Opet dobro. Ima pravo na to.

VRIJEDIM! Znam da vrijedim. I potvrde stižu svaki dan. Pa nema čovjeka koji je sa svima dobro, koji sve voli i koga svi vole. To nije prirodno i to sam na vrijeme shvatio. Odigrano!

Dan traje dvadeset i četiri sata, tjedan traje sedam dana. Borba je svake sekunde i važan je svaki trenutak. To je puno vremena i ne sudi se samo prema noći u subotu. Predugačak je tjedan da bi samo ta noć bila važna. Treba samo paziti da se ne prolije svo mlijeko koje smo muzli preko tjedna. Slikovito objašnjenje.

I ono što je najvažnije. Majka je opet sretna! Obožavam te Mama....

Možda bih i napisao nešto na ovoj tabli. Možda hvalio one koji to zaslužuju i kritizirao one koji to ne zaslužuju.

Možda bih poslušao govore Baraca Obame i bio sretan kao neke sretne bliske meni. Možda bih se sjetio 2paca i kako je propovijedao o Black presidentu. Možda bih bacio neku figuru da mu je kanula suza u grobu sad kad se ostvarilo. Možda bih izvadio Bluntov cd, obrisao prašinu sa "paca", prisjetio se da je prošlo trinaest godina i da je još uvijek isto. I nitko ne zna kad će biti drugačije. Zajebi ovu euforiju! Dobra je ako traje jedan dan, ne duže. "Crnac je opet dobio najteži posao u državi." Sve je to možda, ali ja sam izvan toga.



Spavam. Kao da se želim dodatno odmoriti pred napore koji dolaze. Kao da se može akumulirati odmor koji ću koristiti kad mi ponestane snage. Ne vjerujem da to tako radi.

Spavam da brže dođe sutra. Spavam kao da vrijeme ne bi ionako prolazilo.

I ono što mi uljepša dan.... Prevedeni životopis. Od kada pričam o tome?
Eh, da....

Da imam kaj reći rekao bih, ali.... nemam. (čitaj, ne da mi se)

Jer.... uvijek imam. Ali zavisi kome i kada.

Bla.

Jednom.

- Izađi.
- Molim?
- Izađi mi iz glave. Nije u redu da mi ne daš mira i da mi stalno hodaš po mislima kad ja to ne želim.
-
- Nije smiješno. Ozbiljan sam.
- Dobro.
- Baš si si sva super s tim kratkim porukama....
- Nisam.
- Falim ti?
- Joj daj.
- Aha, zaboravio sam tvoj način komunikacije u kojem se ništa ne govori i onda se čudiš zašto više ne želim. A znam da ti falim i ne bi ti kruna s glave pala da mi to i kažeš. Ne napišeš, zajebi to. Da mi kažeš. Ali nije to tvoj stil. Jel tak.
- Ne znam.
- I kaj sad? Nikaj sad. Dobro da se suzdržim kad mi dođe da ti se javim. Znam da nema smisla i da se ništa promijeniti ne će. Ali jedva se suzdržim. Znam da nas nikud ne bi odvelo da se čujemo. Samo bi me rastužilo, a tebi je ionako svejedno.
- Dobro.
- Naravno da postoje riječi koje me mogu osvojiti i ti ih znaš. Samo ne znam da li ćeš ih ikada upotrebiti. Ako mi se opet dogodi da mi netko nakon dvije godine kaže da sam imao šansu i da sam samo trebao biti direktniji opalit ću ga. Mislim da direktniji ne mogu biti. Osim da koristim boksačke direkte, a to opet nije moj stil.
- Znam.

Eto, ništa riješili nismo. Ne možemo. Takvi smo. Ti ne pokazuješ osjećaje, a ja ih pokazuem previše. To ne znači da osjećam više od tebe. Toliko si me naučila. I baš zato je ovako. Eto.